Nakon fijaska koji sam doživio sa Dijanom, povukao sam se u sebe. Pokušavao sam shvatiti i njeno gledište na situaciju, pokušavao sam je u neku ruku opravdati. Nikome nije lako, svako se od nas liječi na svoj način i svako pokušava da uradi pravu stvar. Međutim, prava stvar jednog čovjeka nije i prava stvar nekog drugog.
Jutros sam shvatio da mi zalihe hrane opasno opadaju i da ću se morati igrati urbanog ratnika, te pokušati pretražiti ovih par supermarketa u naselju u potrazi za bilo čime, konzervom ribe, nareska, čega god. Moram racionalnije koristiti resurse koje imam.
Nakon doručka, izašao sam iz stana i krenuo prema Dijani, prema njezinom stanu. Ni sam nisam znao šta da joj kažem, da li ću izreći izvinjenje ili ću reći nešto sasvim glupo i bespotrebno, hoću li možda pristati na viši odnos sa njom. Nisam razmišljao ni o svojim reakcijama, a vala ni o njenim reakcijama. Moguće da me ne želi vidjeti, moguće da je već sve planove u vezi nas dvoje zgužvala i bacila u kantu svoje podsvijesti.
Došao sam do Dijane poprilično brzo, a ono što me začudilo je činjenica da sam prošao poprilično bezbjedno, jedna mala grupacija zombija me uočila, ali sam uspio jednostavno otrčati i sakriti se. Oni su poglupi, ako te ne vide, gube zainteresiranost. No da nisu opasni, daleko od toga.
Stajao sam ispred Dijaninih vrata, spreman da pokucam, udisao i izdisao i taman u trenutku kad sam odlučio pokucati, vrata su se otvorila, a na pragu je stajala žena u svojim četrdesetim, pedesetim, nisam siguran. Predstavila mi se: komšinica Dubravka.
Upitao sam Dubravku da li je Dijana kući, na šta je ova odmahnula glavom i rekla da nije, te da se pomalo brine jer je već dva dana nema, a njih dvije ponekad popiju kafu zajedno. Taman kad sam dumao o tome o čemu Dijana razgovara sa ženom koja je mnogo starija od nje, Dubravka se zagledala u pod i rekla da joj je Dijana kao kćerka... kćerka koju je izgubila u prvim danima ove apokalipse. I da nema želju ni volju izgubiti još jednu.
Ušutio sam na moment, a onda upitao Dubravku da li zna gdje je Dijana mogla otići. Ova je slegnula ramenima. Nema svrhe da ostajem ovdje, pomislio sam. Nije mi bilo svejedno ne znati gdje se Dijana nalazi. Rekao sam komšinici svoje ime i zamolio da prenese Dijani da sam dolazio, te da me ova hitno kontaktira kako zna i umije kad se pojavi. Dubravka je tražila isto od mene: ako stupim u kontakt sa Dijanom, treba da joj javim. Obećao sam da ću to uraditi, na šta je Dubravka blagonaklono klimnula glavom.
Danas su se ipak desile i neke lijepe stvari. Ranije sam pisao o Abetovom velikom projektu koji se odvija iza zatvorenih vrata lift-kućice; o generatoru koji je nastao od dijelova koji su korištena za pokretanje lifta. Abe i ja smo od trenutka kada me je Abe upoznao sa cjelokupnim projektom skupljali benzin, isisavali ostatke iz rezervoara polupanih automobila. Naći na pumpi nešto bilo je skoro nemoguće.
Oko osam navečer Abe je sazvao cijelu komšiluk u lift kućicu; neki su ušli, drugi su stajali u hodniku i na stepenicama. Abe je uzbuđeno objasnio ljudima svoju želji i projekt, a čak i oni najgori skeptici počeli su da se tope pred svjetlošću kojom je zasjala sijalica ispred lift-kućice kada je Abe pokrenuo generator. Aplauzi, oduševljenje i čestitanja, te jedna jedina sijalica zamijenili su tišinu i kurtoazno gledanje u prazno pod snopovima svjetla iz baterijskih lampi. Bilo je lijepo vidjeti ljude sretne, zadovoljne. Ja sam otvorio vrata stana i omogućio Mirjani da napravi ogromne količine kafe za ljude. Neko je iz šteka izvukao i dvije flaše rakije, pa se i to načelo poslije kafe. Ljudi su pjevali. Večeras je odrađena pofina tura sa generatorom, ali Abe je upozorio sve prisutne da ćemo dnevno moći dobijati struju na sat, najviše dva, te da ljudi obrate pažnju na eventualne lokacije gdje bi mogli pronaći još benzina.
Na samom kraju jer sam mrtav umoran i jedva čekam da mi glava upadne u jastuk, moram priznati da osjećam da sam na određen način napravio grešku zbog svoj odbijanja Dijane, a greška je poprilično boldirana činjenicom da sam i zabrinut zbog njenog nestanka. No pametna je to cura, vjerujem da se nije uvalila ni u kakve probleme.
Laku noć, odoh prije nego što opalim glavom po ovoj mašini.
