A ne samo zbog Ivane, već i Dijane. Vidjeli smo se jučer, otišli smo do grada, čak smo uspjeli i stopati negdje do Čengić Vile. Tu se nalazi ogromna barikada koju su stanovnici Čvile izgradili od kontejnera i automobila, barikada koja je u više navrata bila poprište krvavih sukoba. Znam da su mi pričali da je prije nekoliko mjeseci na tom mjestu pobijeno trideset i kusur djece. Mrtve hodajuće djece. Valjda su negdje u blizini išli u podrumsku školu, učiteljica je došla na čas - ugrizena. Ne znam šta je glupača mislila, ali šta god je, odgovorna je za smrt trideset i nešto djece. Zaključala je vrata, tobože da se zaštiti od ''vanjskih utjecaja'', šta li? Srušila se, pala u komu, srce joj prestalo raditi i onda se ''probudila'' i počela ujedati djecu, jedno po jedno. Neka su umrla na licu mjesta, ostala su preživjela i smrdila u toj rupi, lupala na vrata. Nakon možda dvadeset i četiri sata, neko je sišao dolje, otvorio vrata, a na osobu su nahrupile gomile mrtvog hodajućeg mesa (pitam se šta su roditelji radili cijeli jebeni dan ne misleći na svoju djecu, a možda i griješim dušu, možda je neko dolazio, ali je pobjegao, šta već, ko će ga znati...). Klinci su tumarali još nekoliko dana po ulicama, a onda su naletili na tu barikadu gdje ih je dežurna straža spalila sa improviziranim montiranim plamenobacačem. Trideset i kusur spaljene mrtve djece. Tako sam čuo...
Uglavnom, Dijana i ja smo završili u ovoj baru koji je prije furao rock'n'roll, a danas ga fura povremeno, kad ima goriva za agregat. Služi se domaća cuga i uvijek je onako poprilično napakovano ljudima. Dobra stvar je bila što se moglo plaćati bilo čim što je bilo validno i korisno, od oružja do hrane, pa čak i novca koji su još uvijek neki ljudi koristili kao valutu.
Cugalo se tu do nekih doba, onda je neki momak objavio da vozi nazad u moj kvart. Frajer je vozio neki prastari BMW-ov motor koji je imao i improvizirane dvije prikolice. Dao sam mu 15 smotanih cigareta za prijevoz, ovaj je to prihvatio i dovezao mene i Dijanu do mog stana.
Bilo je prekasno, bili smo prepijani i bilo je opasno da Dijana tumara do kuće, pa sam joj ponudio spavanje, popeli smo se u moj stan i možete me jebat ako sam uspio skinuti čizme sa nogu, a Dijana je skočila na mene i srušila me na pod u zagrljaje i poljupce. Prihvatio sam, osjećao sam se kao čovjek, jednostavno mi je trebala nečija blizina.
Skinuli smo se na hodniku, a onda smo prešli na kauč u dnevnoj sobi gdje smo nastavili voditi ljubav. Nakon toga, odlučio sam da nam napravim kafu. Mislim da je bilo negdje oko šest ujutro, zora je već počela opasno da rudi, sunce se pomaljalo negdje na horizontu i onda je stiglo možda najneugodnije pitanje u formi nonšalantne diskusije.
Dok smo pili kafu, gledao sam Dijanino tijelo, ona je gledala mene u oči i šutila, a onda je prelomila i rekla mi da želi da profuramo. Nasmijao sam se na tu riječ. Čuj da ''profuramo''. Suštinski, podsjetila me na djetinjstvo i to sam joj i rekao, pa je ona na to dobacila da je namjerno iskoristila upravo tu riječ jer ona je ona, a ja sam ja i naša zajednička historija nekako nalaže da se koriste takve riječi. Ponovila je pitanje, ali znao sam da inzistira: hoćemo li profurati? Hoćeš mi biti momak?
I šta sam mogao uraditi osim da budem iskren? U svijetu u kojem se ne zna da li ćemo doživjeti sutra, da li ćemo imati nešto jesti, gdje ćemo završiti, kako ćemo završiti, zašto započinjati vezu sa osobom sa kojom nemam ništa zajedničko osim te neke davno izgubljene prošlosti? Rekao sam joj to, onako iskreno, nisam želio da je uvrijedim, nisam želio da joj nanesem bol, naglasio sam da je meni zaista lijepo sa njom, ali da ne vidim razloga da budemo zajedno na osnovu ničega, da se možemo i trebamo još družiti da bi mogli raditi na nečem uspješnom, na nekoj dobroj, pribranoj vezi. Gledala me dok sam pričao, gledala drito u oči i šutila, a kada sam rekao da ne vidim sebe ni kraj koga jer nisam uspio srediti ni svoj život i ne znam hoću li ikada uspjeti srediti zajednički, ustala je i počela se oblačiti.
Tada sam napokon zašutio, a ona je progovorila. Pričala je stvari tipa: kako misliš srediti svoj život kad je sve nesređeno, ti si sebičan, tebi je ovo samo seks, možda čak i neko osvetničko jebanje za neku prošlost... Znao sam da to ne govori Dijana, već alkohol i glupi ponos, ali nisam imao snage da objašnjavam i da joj dajem do znanja da zaista nisam osoba koja na ovo gleda kao nešto što treba da potraje dva dana.
Hitro se obukla i krenula prema vratima, uhvatio sam je za ruku, zamolio da me pogleda i pokušao joj još jednom reći da je ne odbijam, ali da treba vremena za sve, da trebamo poraditi na vezi, a ona je samo prosiktala kroz zube "Kad skontaš čega se bojiš, pičko, javi se. Javi se kad skupiš muda". I izašla je iz stana.
Ostao sam ležati, krenuo rukom za džep da izvadim cigaretu i shvatio da sam ostao bez ijedne. To mi baš nije lagano palo.
Bojim se da te ne izgubim, Dijana. Eto čega se ova pička boji.
