Danas mi se desila jedna predivna stvar koja dokazuje da ljudskost ne umire ma kako teški uslovi za njen opstanak bili. No, sve po redu. Moram Vas upoznati sa još jednim zaista specijalnim likom iz ovih mojih kvazi-memoara. Danas nema mrtvih, nema nemrtvih, nema napetosti. Danas pišem o životu. Pišem o Abdulahu.
Poprilično kasno, sudeći barem po suncu koje je prosijavalo opasno kroz prozor kad sam otvorio oči, probudilo me lupanje na kućnim vratima koje mi je kroz san dolazilo u nekom laganom fade-inu. Sve jače i jače dok se nisam trznuo. Trebalo mi je malo da dođem sebi i shvatim gdje sam, a onda se podigoh i krenuh prema vratima. Pogledah kroz špijunku i ugledao omanju, dobro poznatu figuru kako bulji u jednu tačku na podu i lupa sve jače i jače od moja vrata.
Otvorio sam uz neke nepovezane rečenice koje su valjda trebale obavijestiti moj alarm od krvi i mesa da sam živ, zdrav, prav i budan, ali nisam ni valjano otvorio, a figura upade u stan i krenu da blebeće ko luda.
Dame i gospodo, pronalazači ovog dnevnika, želim da upoznate Abdulaha.
Abe je bio komšija sa sedmog sprata. Specijalna ličnost u svakom slučaju. Omanji starac, sijede kose i guste sijede brade sa živahnim plavim očima koje konstantno vrludaju lijevo-desno. Mislim da je u igri čak i manji strabizam, ali nisam siguran. Abe je bio mehaničar prije penzije i bio je jedan od onih mehaničara kojeg ste mogli ubaciti u hrpu starog željeza, a on bi nekakvim mekgajversko-koperfildskim metodama od hrđe sastavio sasvim pokretno auto u apsolutnom voznom stanju. Uvijek sam smatrao da i mašine imaju neku vrstu duše i vjerujem da je Abe bio čovjek koji je mogao i koji i danas može osluhnuti i čuti tu dušu.
Bio je stari kroj komuniste. Otkako ga znam, a znam ga godinama, omiljene su mu uzrečica bile ''ne bi 'vako moglo da je Tito živ!'' i "da nam 'oće vratiti Goli Otok!", a ljude je dijelio u dvije skupine: pošteni komunisti i materijal za Goli Otok. Mene je često znao sresti rano ujutro kako pijan bauljam do kuće, zaustaviti me dok prtljam po džepovima tražeći ključeve od haustorske brave, pozdraviti i dobaciti nešto tipa ''dobar si ti momak, ja bi tebe samo par dana na Goli Otok poslao da se ne zajebaješ više'' i nastaviti dalje. Njemu je Goli Otok po svemu sudeći bio nešto ala Čistilište. Svi smo trebali tamo barem sekundu-dvije.
Što se tiče njegovog izgleda, dvije su stvari bile apsolutno specifične za njega: NIKAD, ali NIKAD ga nisam vidio van plavog radničkog kombinezona, čak ni za bajramske praznike. Da se razumijemo, nije Abe slavio Bajram, već njegova djeca. On bi samo za Bajram kombinezon oprao (pretpostavljam noć ranije) i pojavio se takav. Druga stvar vezana za njega je bila konstantna prljavština po njegovim rukama. Uvijek si ga viđao sa rukama crnim i smeđim od totmasti, a crnilo ispod noktiju je bila konstanta. Čovjek je vazda radio, makar ništa i ne uradio.
Kada su mu dali otkaz (nije radio nikad sam, već u nekom preduzeću), nastavio je majstorisati oko haustora i u njemu, a vremenom je postao pravi ekspert za sve oko i u lift-kućici, više puta je djecu izvlačio iz zaglavljenog lifta, popravljao vrata na prvom spratu i klizna vrata kabine. Bilo je skeptika u haustoru koji mu nisu vjerovali, ali njegova djela su govorila više od njega samog - nismo nikad imali potrebe da zovemo lift-servis.
Morao sam spomenuti ovo vezano za lift jer je Abe kad je krenula ova apokalipsa (danas) pored standardnog ''ne bi 'vako moglo da je Tito živ'' usput smislio i način da iskoristi generator lifta i preinači ga u generator struje za haustor. Ljudi su se smijali kako se već naš narod smije svemu i svačemu, ali Abe se baš i nije obazirao. Ja sam, onako površno, pratio njegov rad i ako bi me nešto zamolio pomogao mu tu i tamo sa stvarima oko kojih sam znao, a vjerujte mi da nisam znao puno. Iskreno, nisam znao ništa.
Vratimo se na mene i Abeta kako stojimo na mojim kućnim vratima.
"Đesi, ljepoto! Ajmo buđenje, dođi da nešto vidiš, odmah brzo, odmah, trebaš mi pomoći, samo jedna sekundica, pa se vrati na spavanje ako spavati mogneš!", vikao je Abe nižući riječi brže nego što ih je moj mozak uspio pohvatati.
Da ne dužim, obukao sam nešto veoma brzo, uskočio u tene i krenuo za njim. Sproveo me kroz improviziranu barikadu koja je štitila ulaz u lift kućicu psujući Tita sebi u bradu (kad sam ga jednom pitao zašto psuje Tita, kratko mi je odgovorio - ''zato što nas je napustio''), a onda je par sekundi prtljao po džepovima, izvukao ključeve, skinuo dva katanca, razvezao lanac i otvorio vrata lift kućice.
Neko bi pomislio da je Abe lud, čak sam i ja to pomislio par puta, ali sam imao veoma pozitivan osjećaj unutar sebe dok su mi se oči navikavale na tamu lift-kućice i dok je Abe nastavljao mrmljati sam sebi u bradu, povremeno mi dobacujući da je došlo vrijeme da mu se prestanu smijati.
Abe je upalio dvije svijeće koje su stajale na malim željeznim kukama obješene na lijevi zid kućice, a na desnoj se nalazilo tijelo ogromnog generatora koji je služio za pokretanje sajle lift kabine. Nije mi izgledalo kao da je oblik generatora tvornički napravljen, drugim riječima - primjetio sam određene modifikacije na istom. Ono što mi je privuklo pogled je splet žica koji je bio svezan na podu i labavo izolir trakom spojen sa produžnim kablom koji je ležao u prašini. U jednu od tri utičnice na produžnom kablu bio je uboden električni kabl koji je vodio do starinske lampe od koje je ostao samo stalak i sijalica.
"Pazi, ljepoto. Evo ga, gotovo!", rekao je Abe, a ja sam sumnjičavo gledao u njega, iako sam pretpostavljao o čemu govori.
"Pretpostavljam da je to generator koji će donijeti struju?", upitao sam ga.
Abe je bio pronicljiv i shvatio je da mu baš i ne vjerujem. Opalio mi je kratki šamar, ne jak, ne da me kazni, već da me osvijesti.
"Sine dragi, sad bi te ja na Goli poslao! Pa što Abdulahu ne vjerujete? Evo vidi!", povišenim tonom mi je rekao i sageo se uz dahtanje i kašljanje. Iza generatora isčeprkao je kanister koji je dopola bio napunjen tečnošću. Zamolio me da naspem tečnost u otvor koji se nalazi sa desne strane generatora - otvor koji je očigledno bio ulaz u tijelo koje se nije našlo na generatoru po tvorničkim specifikacijama, već ga je Abe dodao u vlastitoj konstrukciji. Otčepio sam kanister i shvatio da je unutra benzin. Nisam ga želio pitati odakle mu benzin, ne zato što nisam htio saznati, već jer sam se dovoljno uzbudio i sam oko eventualne struje koja bi se vratila u haustor i koja bi omogućila barem na trenutke, barem pola sata ili sat dnevno, normalan život. Sa strujom, mogli bi upaliti šporet, skuhati nešto da jedemo, ugrijati vodu za kupanje, normalno ugrijati vodu za kafu, a ne koristiti hepo kocke na foliji i tavi za grijanje kako smo to dosad radili.
Nakon što sam nasuo benzin, ostavio sam kanister kraj nogu i okrenuo se Abetu. On mi je namignuo i naredio da vrtim kurblu koja se nalazila ispod otvora u koji sam sipao benzin. Rekao je da to radim što je brže moguće i što konstantnije, da ne prekidam. Prionuo sam na posao koji me nakon samo desetak obrtaja pošteno oznojio. Dok sam ja vrtio, Abe je desnom rukom snažno povlačio ručku koja je visila na špagi koja je bila svezana za nekakav dio ispod sredine akumulatora.
Pravili smo ogromnu buku, ja sam vrtio sve jače i jače i bivao sve umorniji, a Abe je teglio i teglio. I onda se desilo.
Nisam mogao baš tako lako doći sebi, jer je sa sredine lift kućice zasjao novi izvor svjetla. Dok se generatorsko brundanje iz nekog tihog kašljucanja počelo pretvarati u uragansko zavijanje i huktanje, meni su oči bile zaleđene, naprosto zakucane za sijalicu koja je svjetlila sasvim malo, sasvim tiho, sasvim stidljivo, ali dovoljno da vidim da se ona spiralna žica u sijalici užarila. A onda je počela da se pali i gasi, slabije, jače, slabije, jače. Svaki put je ovo ''jače'' postajalo sve jače i jače dok u jednom trenutku cijela kućica nije postala jarko osvijetljena sijalicom od šezdeset vati. Osjećao sam se kao majmun koji je otkrio vatru.
Abe se smijao. Abe se smijao kao luđak.
Slušali smo brundanje generatora koje je bilo nejvjerovatno glasno i čudilo me kako to da niko od stanara ne čuje ovo brundanje, kako to da se niko nije pojavio na vratima kućice i upitao se šta se dešava. Vjerovali mi ili ne, stvarno se niko nije pojavio.
''Jesi vidio, ljepoto, Tita ti jebem! A, jesi vidio šta ljudske ruke urade? Nema ništa od Bismile i Oče naša, samo ljudske ruke, samo ruke, ljepoto!'', derao se Abe kroz smijeh, a ja sam bio zakucan pogledom na sijalicu.
"Ovo ti je nova era, ljepoto! Nema više svijeća, prošla je devedeset i druga! Neću ja zbog par hajvana i gripe nekakve da u mraku živim!'', nastavljao je Abe.
Ne znam ni sam zašto ni kako, ali sam se zaletio prema čovjeku i zagrlio ga. Mislim da se i on zbunio, ali me zagrlio. Ja sam preko njegovog ramena i dalje gledao u sijalicu koja je gorila i gorila, koja je simbolizirala nadu u tu prokletu kafu čija je voda prokuhana na šporetu.
Abe se nakon zagrljaja okrenuo prema generatoru i pritisnuo neko dugme koje ga je ugasilo. Zvuk je krenuo ponirati u neke dublje tonove, a sijalica se nakon dvadesetak sekundi fade-outa potpuno ugasila. Ostali smo opet osvijetljeni sa dvije svijeće koje su treperile na metalnim kukama.
"Ljepoto, nikome o ovome ni riječi. Ti si meni puno pomogao, ja sam tebe zato i doveo, a drag si mi i ko komšija. Fino si i vaspitano dijete. Mi se... ti i ja se trebamo pobrinuti da nabavimo benzin. Kanistera, šlaufa, pa isisavati iz auta. Kad bude puno, onda ćemo svima obznaniti da je ovo napravljeno i da će biti struje. Koliko, ne znam ni sam. Ovo je zvijer, bolan, ovo jede benzin, ali nek jede, i mi ćemo jesti nešto toplo odsad sa normalne peći, a ne sa pećica koje ložimo na drva. Ajde kući i nikom ni riječi, Tita ti!'', objasnio mi je Abe svoj plan.
Nakon što sam mu potvrdio i časno se zakleo da ga neću odati, izašao sam iz lift kućice. Slijedio me, zatvorio vrata, nabacio lanac i zaključao dva katanca. Vratio je pomični dio barikade na svoje mjesto. Izgledalo je kao da uopšte nismo bili unutra.
Nakon što smo se rastali, ja sam ušao u stan, zaključao vrata i zavalio se na kauč u dnevnom boravku. Sijalica koja je gorila bila je šok. Zaista sam se osjećao kao majmun koji je otkrio vatru, a pritiskala me je činjenica da ne smijem nikome reći. A rado bih izašao na krov, popeo se, raširio ruke i jebao majke govnima koja su od civilizacije napravila divljinu, vikao da imamo struju, da imamo vatru, da smo opet vlasnici svoje sudbine. Ali Abe je sastavio taj generator i Abe me zamolio da nikome ne kažem nakon što me premijerno i to prvog upoznao sa svojim radom. I nisam to uradio. Ništa od krovne avanture.
Ne znam ni koliko je minuta prošlo, ali me iz razmišljanja prenulo ponovno lupanje po vratima. Pogled kroz špijunku - ugledah samo ogromnu smeđu kutiju.
Otvorio sam vrata i zaista, pred mojim očima ukaza se smeđa kutija sa nogama i rukama. Na kutiji je pisalo ''Edison Bell''.
''Gospodine Edisone, kako vam mogu pomoći?'', upitao sam kroz smijeh.
''Mali, ne seri, nego uzimaj ovo, iskilavi se'', čuo sam Abetov glas koji je dolazio iza kutije.
Pomogao sam mu sa teretom i vjerujte mi, nije bilo nimalo lagano. Ušao sam u dnevni boravak i spustio kutiju na hrpu časopisa koji su bili razbacani po stolu.
Abe je sjeo na kauč i počeo otpuhivati.
"Ljepoto, eto ti poklon od mene, ti si mi dosta puta pomogao, pa nekako da ti se zahvalim.", rekao je.
Pokušavao sam pogoditi šta je u kutiji sa natpisom ''Edison Bell'', ali nisam mogao ni pretpostaviti, zato sam odlučio krenuti prečicom i otvoriti kutiju.
A kad sam je otvorio, ispred mene se ukazala antikvitetska starudija kakvu nisam imao priliku držati u rukama - ogromni stari gramofon na navijanje . Većinu unutrašnjosti kutije zauzimala je ''truba'' koja je služila kao zvučnik.
Vjerovatno Abe i nije znao koliko je pogodio sa ovim poklonom, ali to nije bilo ni važno. Ja sam stvarno bio vinil entuzijasta. Imao sam ogromnu kolekciju starog rock'n'rolla na pločama u svojoj sobi i obožavao sam sebi pustiti neku klasiku kakva je Jerry Lee Lewis ili Little Richard sa ploče.
Krenuo sam se zahvaliti, ali Abe me prekinu.
''Vidim ja po tebi da ti voliš muziku, eto ti nešto od mene da slušaš. Ne znam ni sam odakle mi ta starudija, majku joj njenu, ne znam ni jesam li ikad išta slušao sa njom. Imaš sa strane u kutiji nekih ploča, neka narodna, neka zabavna, šta god, zauhar je. Staviš ploču, naviješ kurblu, postaviš iglu. Trebalo bi da svira, ako ne bude...jebaji ga, naloži ga.'', slegnuo je ramenima.
Nije mi padalo na pamet da ga naložim sve da mu je svaki dio neiskoristiv. Da ga naložim, naložio bih ljudskost koju sam spominjao na početku ovog upisa u dnevnik, naložio bih želju jednog čovjeka da se zahvali meni i dobrotu tog čovjeka koji je trenutak svoje sreće i svoje plodove rada podijelio sa mnom. Nema šanse da ga ikad zapalim, pa makar crk'o od zime.
Zahvalio sam se Abetu i rekao mu da ću mu javiti je li sve OK sa gramofonom, pa da može doći i na kafu nekad, a on me još jednom napomenuo da slučajno nikome ne kažem za generator. Obećao sam opet, još svečanije, da nema šanse da izletim.
Evo me sad, sjedim i osjećam da sam se pomjerio iz nekog srednjeg vijeka u neki rani dvadeseti vijek. Doduše, pisaća mašina je bila uljez u srednjem vijeku koji sam prolazio ovih dana dok sam zapisivao u ovaj dnevnik, no sad kako je gramofon stigao, imam neku nadu u bolje sutra, koliko god ovo ofucano zvučalo. Radi ko Japanac, sve je na njemu kao novo. Vrti Little Richarda, a meni osmijeh na licu dok ovaj vrišti na ''Jenny, Jenny''.
No meni i dalje nije jasno kako ljudi danas nisu čuli zaglušujuću buku generatora. Jedini što mi pada na pamet je da koliko god se brzo ljudi mogu naviknuti na luksuz u životu, toliko brzo mogu i zaboraviti na isti, pa možda i neko ko je čuo buku, nije ni pokušavao provjeriti odakle dolazi jer mu se činilo nemogućim da postoji struja koja se negdje proizvodi i vrti. Par metara iznad njihovih glava.
U svakom slučaju... hvala ti, Abe. Možda si lud, ali nek si. Jedva čekam da sijalica opet zasvijetli.
