Gledam komad papira na kojem sam jučer otkucao prvi dio ovog (ako preživim) uskoro opširnog dnevnika. Shvatam da me je poezija uzela pod svoje, neka stupidna melanholija, neka drama koju pokušavam ispoljiti dok ostavljam pod upitnikom glavnu temu ovog teksta kojeg, vrlo je moguće, niko i neće imati priliku pročitati.
Spomenuo sam da smo opet u ratu i to ne samo mi već i cijeli svijet. Smiješno mi je napisati ovo što ću napisati, ali ne postoji logično objašnjenje situacije, te samim tim ne postoji tačno i netačno. Postoje samo lokalni nazivi, lokalna kategorizacija i lokalno shvatanje situacije, ali strah je svuda isti.
Borimo se protiv ZOMBIJA. Ljudi protiv neživih. Ako ste se nasmijali, moguće da živite u savršenom svijetu gdje je ovo sranje došlo do svog kraja ili ste naučili obuzdati ovo što nam se dešava. Danas kad se ljudi nasmiju na naziv neprijatelja cijele ljudske rase, to je isključivo gorak osmijeh jer korištenje ovog naziva govori dovoljno o našem neznanju, o nepoznavanju našeg neprijatelja i nepoznavanju efikasnog načina za uništavanje istog.
Navikli smo da termin zombi koristimo za filmska čudovišta koja nemaju um, mrvu života u sebi, samo motoričke funkcije i želju da pojedu drugog čovjeka. Sumnjam da je iko od mojih prijatelja, ali i ostalih ljudi baš bio upoznat sa činjenicom da su zombiji dio haićanske kulture i religije, jednostavno - zombi nam je zombi, čudovište sa ekrana. Toliko amerikanizirana riječ da sam i ovaj dnevnik naslovio engleskim nazivom - ANTIZOMBIE.
Sigurno vas interesuje kako je sve počelo, kako sam tu gdje jesam, ko sam i šta radim. Ne znam kako je počelo na svjetskoj razini, znam kako pričaju da je počelo u Sarajevu, ali to ću pisati nekom drugom prilikom. Moram štediti svijeću, a i da ih imam dovoljno, stomak mi pritišće sadržaj konzerve graha koju sam pojeo. Mislim da ga nisam dovoljno dobro skuhao ili je možda voda bila neprokuhana. Kako god, bacam se u krpe sa nadom da ću moći zaspati. Večeras je mirno.
Sad bih rekao ''laku noć, dnevniče i vidimo se sutra'', ali niti sam toliko mlad da me nosi euforija pisanja istog... niti znam da li ću sutra biti ovdje da ga nastavim pisati.
