Današnji dan je ništa manje nego noćna mora. I to apsolutna crna noćna mora. Ne znam odakle početi. Najbolje od jutra.
Stvarnost me trznula iz čvrstog sna snažnim lupanjem na kućnim vratima. Dok sam se lijeno dizao iz kreveta, slušao sam halabuku koja se dešavala u haustoru ispred mojih vrata. Mnogo glasova vrištalo je i prepiralo se, neki su zvučali uplašeni, neki panični, neki prijeteći. Nijedan od tih glasova mi se nije svidio. Prišao sam vratima i otškrinuo ih da bi vidio pola ljudi iz haustora ispred svojih kućnih vrata. Čim su čuli bravu kako se otključava, nahrupili su prema meni... baš kao ovi mrtvi gadovi.
Vođa kolone je bio Abe koji je u rukama držao onesviještenu Ivanu koja je krvarila. Nisam uspio na prvu shvatiti odakle Ivana krvari, znao sam samo da krvari i to poprilično jer se mrlja na njenoj odjeći širila iz sekunde u sekundu. Abe me bukvalno odbaci sa vrata i uđe u stan, a za njim Mirjana, Ivanina mama, i još troje komšija.
Mirjana je vrištala, do te mjere da je komotno mogla oglušiti nekoga da je usne prislonila na nečije uho. Zamolio sam je da se smiri. Abe spusti Ivanu kraj mojih nogu, psovao je i bio uspuhan. Čučnuh da pozornije pogledam Ivanu.
Rana iz koje je šikljalo toliko krvi nije bila velika, ali je bila opaka. Ivana je bila ugrižena. Abe mi ispriča na brzinu da je bio na straži ispred zgrade, Ivana se igrala i niodakle se pojavio jedan od ovih monstruma, Ivana se uspaničila, krenula trčati prema Abetu i haustoru, monstrum za njom. Ivana je zapela za ivičnjak i udarila glavom od beton. Jako. Ipak, nije se onesvijestila, te se krenula pomicati unazad. Prije nego što je Abe uspio odreagovati na pravi način, tj. zabiti nešto oštro gadu među oči, zombi je došao do Ivane i krenuo da je ugrize, ona se nekako uspjela iskobeljati iz njegovog zagrljaja, ali je ovaj zagrizao njenu ruku koja je služila kao prepreka između zuba i ostatka tijela. Dva prsta desne ruke bila su skoro odgrižena, visila su na koži i iz ostataka je sipala crna krv. Ne crvena, ne bordo, nego crna. Nisam mogao doći sebi od količine krvi.
Mirjana nije prestajala cmizdriti i kukati. Nije željela izgubiti dijete, pogotovo ne na ovaj način. No, panika nikome nije pomogla. Abe mi reče da postoji mogućnost da zaraza još uvijek nije preuzela Ivanino tijelo.
Da vam pojasnim: postoje slučajevi u kojima se ljudi uspjevaju spasiti tako što im u bolnici odrežu ugriženi, inficirani dio tijela. Nije baš da fercera kao u filmovima i nije da je uvijek uspješno, ali zavisno od dobi ugrižene osobe i njenog imunološkog sistema, te vremenskog raspona od ugriza do amputacije koji još uvijek nije definisan ni jednak za svaku osobu, ponekad se zna desiti čudo. Abe je ciljao na to čudo, došao je kod mene jer me smatrao najokretnijim i najbržim. Smatrao je da jedino ja mogu na vrijeme odvesti Ivanu do bolnice.
Najbliži dom zdravlja bio je nekih pola sata udaljen biciklom od naše zgrade. Mogao sam pokušati i želio sam. Dok sam gledao Ivanino lice kako gubi boju, dok sam gledao to divno dijete kako pada u provaliju koju je život iskopao za nju, znao sam da je moram spasiti.
Brzo sam se obukao, prvo što mi je bilo pri ruci. Zgrabio sam Ivanu i obmotao joj ranu, a za svaki slučaj zavezao i maramu oko njenih usta. Mirjana samo što nije pala u nesvijest kad je vidjela koliko sam stegnuo maramu oko usta njene kćerke. Morao sam to uraditi. Objasnio sam joj da će je marama spriječiti da me ugrize ako je slučajno izgubimo. Novo grcanje, novi plač. Nažalost, postojala je mogućnost da izgubimo Ivanu iako nisam išao na tu opciju. I ja sam se stresao na pomisao da Ivana više ne bude među živima.
Sletio sam niz haustor i sjeo na Abetovo biciklo. Sada, znam da mi mnogi neće vjerovati, ali ovo je način na koji sam vozio Ivanu - prebacio sam je preko svog ramena. Bila je veoma mršava i iako je njeno onesviješteno tijelo donekle dobijalo na težini zahvaljujući nesvijesti, bilo ju je poprilično lako smjestiti. U početku sam imao ogroman problem u balansiranju vožnje i Ivaninog tijela, ali sam na kraju uspio da sve dovedem u red i žestoko sam zapedalao prema domu zdravlja. Sekunde su otkucavale.
Nakon nekih desetak minuta pedalanja desilo mi se sranje. Eto, ne znam kako da bolje opišem ono što mi se desilo. Pičio sam razrovanom cestom, zapeo za kamen, izgubio ravnotežu, ispustio Ivanu i preletio preko guvernale, živ se polomio. Da bi sve bilo još bolje, kada sam otvorio suzama natopljene oči držeći se za krvavo koljeno i misleći o oštroj boli koja mi se širila desnom rukom, ugledao sam dvojicu mrtvih govnara kako me proždrljivo gledaju i kreću se prema meni. I tu sam se sjetio da nisam imao nikakvo oružje. Digao sam se na noge što sam brže mogao i povukao Ivanino tijelo za sobom, a onda sam ugledao ogroman kamen kraj svoje noge, podigao ga sa obje ruke i udario prvo jednog, pa drugog. Čuo sam kako pucaju lobanje, kada su pali na pod, digao sam kamen opet i počeo ih udarati, jednog pa drugog, jednog pa drugog, desetak udaraca po glavi, sve dok im od glava nisu ostale krvave mrlje okvirene dlakama i zubima. Bacio sam kamen na jednu od dvije krvave lokve i okrenuo se prema Ivani.
Ležala je tamo gdje sam je ostavio.
Prednja felga se iskrivila i biciklo nije bilo u voznom stanju, morao sam nastaviti pješke.
I pješke sam nastavio, držeći Ivanu u naručju koja je izgledala još gore nego prije desetak minuta. Virus ili šta već je uznapredovao žestoko. Prepao sam se, najiskrenije. Mislio sam da nema ništa od spašavanja ove djevojčice. Čak sam, da mi oprostite, poželio da je ostavim jer sam mislio da joj nema spasa, da se vratim i da kažem Mirjani da nisam uspio spasiti Ivanu. No morao samo dalje, do samog kraja.
Do doma zdravlja mi je trebalo malo duže nego što sam planirao. Uletio sam bez daha u lobi gdje me dočekala sredovječna sestra koja je preuzela Ivanu u naručje. Objasnio sam joj šta se desilo. Sestra mi je rekla da sumnja da će je uspjeti spasiti, ali da će pokušati. Rekla mi je da sačekam u čekaonici.
Čekanje se odužilo na nekih četrdesetak minuta, te me druga sestra u tom razdoblju pregledala, očistila ogrebotine na koljenu i rukama. Rekla mi je da sam se dobro ugruhao, ali da ništa nije slomljeno. Potom se na vratima na dnu hodnika pojavio bradat, stariji muškarac, od nekih šezdesetak godina. Pružio mi je ruku i predstavio se: hirurg Faruk Jašarević.
Doktor Jašarević me upitao da li sam u rodnom srodstvu sa Ivanom. Odgovorio sam da nisam. Komšija sam, ništa više. Doktor mi je onda pojasnio šta se desilo. Nikako nisu mogli amputirati samo dva prsta jer je tkivo oko njih počelo da trune. Najbolji rezultat, tj. spas Ivaninog života moguće je bilo dobiti samo amputiranjem cijele šake.
Ušutio sam i pogledao u pod, a onda podigao pogled i upitao da li to znači da će preživjeti.
Jašarević me pogledao i rekao da se to nikad ne zna. Ivana će ostati četrdeset i osam sati u karantinu na posmatranju. Mlada je i snažnog organizma, uprkos mršavosti. Rekao mi je da idem kući i javim njenim roditeljima šta se desilo. Zahvalio sam se i krenuo nazad kući.
Putem sam zamišljao Ivanin život. Zamišljao sam šta sve neće moći raditi bez obje ruke. Morat će naučiti pisati lijevom. Neće se moći normalno rukovati. Može zaboraviti na sviranje gitare. Žao mi je, tako mi je grozno žao jer to nijedno dijete nije zaslužilo. Nijedno dijete nije zaslužilo ovakav svijet.
Kući su me dočekali Abe i Mirjana. Doduše, Mirjana je spavala, a Abe je sjedio u mojoj fotelji i pušio. Zavalio sam se na pod i, motajući cigaretu, objasnio mu šta se desilo. Izvinio sam mu se zbog uništenog bicikla koje u svoj svojoj muci nisam pokupio sa ceste pri povratku. Abe je tiho psovao da ne probudi Mirjanu. Rekao je da joj je napravio čaj i nasuo ruma. Da se smiri. Zaspala je, šokirana i izmorena. Rekao mi je i da zajebem biciklo. Jeb'o biciklo, tako je rekao. Samo da Ivana bude dobro.
Noć je pala na Sarajevo. Evo me na smjeni ispred haustora. Pišem ovaj prokleti dnevnik i mrzim sebe, mrzim sebe što nisam bio na straži umjesto Abeta. Možda sam ja mogao spasiti Ivaninu ruku.
