Odlazak kod Dijane je definitivno bio razlog da se prođe kroz torturu zagrijavanja limenih lonaca kako bi u njima proključala voda. Prvo što time očistiš vodu koja nije ni za kupanje, a kamoli ispijanje, a s druge strane, ako si zaista uporan i ako si zaista tolika budala, sa nekih desetak lonaca možeš i donekle napuniti kadu i sebi priuštiti pravo pravcato kupanje koje ne samo da čisti tijelo, već s njime činiš i mentalnu higijenu. Podsjeti te da si nekad bio sasvim normalno ljudsko biće koje je uživalo u malim stvarima kao što su puna kada vode u koju uroniš da se opustiš.
Danas sam se morao zadovoljiti sa tuširanjem. Tuširanje se svodi na zagrijavanje jednog do dva lonca vruće vode koju onda presipaš u bokal i sa time spiraš prljavštinu i sapunicu sa sebe. Ako se sjećate, tj. ako ste imali priliku kupati se u ratu devedesetih ili neposredno nakon završetka rata, kada je Sarajevo patilo od nesnosnih redukcija vode - znate o čemu se radi.
Vodu zagrijavam na maloj drvenoj peći u kuhinji. To i nije toliki problem kad je zima, ali kad dođe ljeto, zna biti toliko vruće da mi sekunda fali da padnem u nesvijest. Naravno, vodu stavim na peć, izađem iz kuhinje i zatvorim vrata, a prozore otvorim koliko je moguće.
Tuširanje je pomoglo da se riješim vlastitog vonja, ali mi nije pomoglo da se osvježim. Sunce je odavno pržilo na nebu, a čim sam osušio vodu sa sebe, nova voda je krenula izbijati na pore kože i bio sam okupan u znoju za čas. Sreća moja pa sam nekad u jednoj od svojih potraga i pretraga uspio pronaći i neki stick koji sam koristio mudro i racionalno, najčešće prije socijalnih prilika gdje nije preporučljivo da mirišem kao ''pravo muško''.
Razmazao sam stick po cijeloj tijelu, posebno obrativši pažnju da ga nanosem ravnomjerno ispod pazuha i oko vrata. Iako nikad nisam volio stickove, bio sam ljubitelj spreja, tj. dezodoransa, nisam baš mogao birati. Mirisao sam privlačno, barem sebi.
Nekih sat i pol nakon postavljanja lonca za zagrijavanje vode bio sam na vratima, spreman da krenem put Dijaninog stana. Za pas sam zakačio čekić za tucanje šnicli, jedno od mojih omiljenih oružja za tiho i efikasno rješenje mrvih hodajućih problema. Želio sam ga ne koristiti večeras, ali opet, nikad ne znaš u kakvoj ćeš se situaciji naći. Želio sam i ne trčati večeras- što se manje oznojim, to bolje.
Izašao sam na ulicu, pozdravio dežurnu smjenu ispred mog haustora i nastavio put Dijaninog stana. Kada smo se sreli, rekla mi je svoju adresu, a ja sam poprilično dobro znao ulice, a još bolje od svega, poprilično sam dobro znao kuda je pametno, a kuda je poprilično glupo da se krećem, ne samo zbog nemrtvih, već i zbog razbojnika koji vole vrebati svoje žrtve na različitim lokacijama.
Brzo sam bez ikakvih problema pronašao Dijaninu adresu, a onda sam se osjećao kao idiot jer sam proveo nekih petnaestak minuta pokušavši je dozvati glasom. Na moju veliku sreću, a to se dešava sam meni, ulaz je bio zabarikadiran, a čuvara nije bilo na smjeni, tako da mi niko nije mogao ni otvoriti vrata. Dijana me čula nakon petnaest minuta, a čula bi me i ranije da sam se normalno ponašao i zvao je normalnim tonalitetom glasa - ovako, kao da sam pokušavao šaptati što sam tiše mogao. Sišla je i otvorila vrata, te me uvela u svoj stan.
Moram priznati da je mirisala puno bolje nego kad smo se prvi put sreli. Tada je mirisala samo divno, ali čini se da sam ja sasvim dovoljno dobar prijatelj da se i ona istušira i nanese parfem samo zbog mene.
No koliko god Dijana mirisala divno, moje tijelo je ocijenilo da je miris koji se širio iz kuhinje još slađi, a kad se hrana pojavila na stolu, oči samo što nisu prokrvarile. Smrznuto povrće sa ribljim štapićima - e to je bila gozba kakva se rijetko viđa. Kada se upitao Dijanu odakle joj ova vrsta hrane, ona mi samo reče da ima svoje izvore i nasmiješi se zagonetno. Interesovalo me šta to znači, ali me još više interesovalo da napunim želudac sa nečim što je ukusnije od stanradnih splačina koje sebi pripremam.
Nakon večere, Dijana je iznijela zdjelicu punu duhana i rizle kako bih si smotao cigarete, a onda se zaputila u kuhinju i donijela, nećete vjerovati - dvije neotvorene boce Sarajevske pive. Kada sam čuo kako pritisak napušta flašu pri otvaranju boca, nisam mogao da se suzdržim i upitao sam odakle joj pivo.
"Dejanov stari ponekad doleti do mene i donese mi hranu i piće... Prošlo je već toliko godina i on je oduvijek bio tu kraj mene i za mene, zavolio me preko Dejana i nakon njegove smrti rekao da mi nikad neće ništa faliti jer sam njegova kćerka. Evo, ni sad me nije napustio, nego... možemo li prestati pričati o tome?", uzdahnula je.
"Naravno.", odgovorio sam i popio malo pive. Nasmijala se.
"Ne moraš piti kao golub. Imam još nekoliko komada u kuhinji, a ja stvarno nisam strašan pivopija."
Ta rečenica me ohrabri, pa nagnuh još malo. Nevjerovatno lijep osjećaj.
Dijana odjednom skoči na noge i otrča u drugu sobu, praćena mojim pogledom. Vratila se uskoro sa crnom knjižicom u rukama. Nasmijana od uha do uha.
"Znaš li šta je ovo?", smijala se dok je pričala.
"Pojma nemam.", odgovorih joj iskreno.
"Pazi sad ovo", govorila je listajući stranice, zaustavivši se na jednoj, "Najdraži pjevač/pjevačica: Rolling Stones i Nirvana!"
Okrenula je stranicu: "Najdraži glumac: Jim Carrey."
Još jedna stranica: "Šta želite poručiti vlasnici spomenara: "Ja bih sa tobom vodio ljubav, a ne seks!". Na ovo se posebno nasmijala, a u meni se rodi hibrid sramote i dječačke postiđenosti.
Dijana je čitala moje odgovore iz svog spomenara iz osnovne škole. Sjela je kraj mene i nastavila čitati, a ja sam gledao rukopise ljudi sa kojima se nisam vidio i čuo godinama, pokušavao se sjetiti njihovog izgleda i karaktera, pokušavao odgovoriti na pitanje da li bi izgled i karakter određuju da li su ti ljudi danas živi ili mrtvi. Igac, Nerma, Kemo, Edo Glava, Zaki, Nikola, Dejana, Dijan i ja, samo nekad od imena, samo neki od ljudi čiji sam rukopis prepoznao u crnoj knjižici.
Na dijelu spomenara gdje su kolege iz razreda imale po jednu stranicu da nešto nacrtaju ili napišu vlasniku/vlasnici spomenara Dejan je Dijan napisao refren pjesme "Neću, neću dijamante" Halida Bešlića, podebljao tekst crvenim flomasterom i nacrtao srce. Datum je, koliko me sjećanje služi nekih par mjeseci prije njegove smrti. Na tom dijelu Dijana se zadržala najviše vremena, tupo piljeći u tekstove narodnog pjevača ispisane Dejanovom rukom. Rukom koja više ne postoji.
Zakleo bih se da sam primjetio i suzu u uglu njenog oka. ''Pravi muškarac'' bi uradio nešto zaštitničko u tom momentu, možda je zagrlio ili potapšao, ja sam samo cuclao flašu. Nisam se baš najbolje snalazio u tim situacijama, a da je pokušam poljubiti kao Mirjanu prije nekoliko dana, nekako mi se nije trpio šamar.
Međutim, Dijana se okrenula prema meni, sklopila knjigu i pogledala me u oči, te tiho izustila: "Ovo je scena u filmu kad glumac poljubi svoju partnericu u sceni."
Fiksirao sam pogled na njene oči, a njoj se nije čekalo, već se ona nagela naprijed i poljubila mene...
