Sjećate li se Facebooka?
Ja kao da je bilo jučer. Kao da smo još jučer sjedili za kompjuterima i gubili vrijeme postavljajući linkove sa Youtube-a, subotom izlazili u kafane i nalijevali se alkoholom dok nas gazde ne bi istjerale. Dobro se sjećam hamburgera kod Trovača, prehlade koju smo navlačili dok smo čekali prvu trolu da krenemo kući. Danas, nema ni kafana, ni trolejbusa, ni Facebooka. NEMA JEBENO NIČEGA. Samo prokleti rat, ali više se ne dijelimo po imenima, više nismo Srbi, Hrvati i Bošnjaci, više ne koljemo jedni druge zbog Boga jer smo svjesni da nas je Bog davno napustio kad je poslao horde iz pakla da nas pregrizu napola.
Bosna je opet u ratu. Ovaj put ne samo Bosna, već i cijeli svijet, sva ujedinjena, demokratska Evropa, svi očevi Daytonskog sporazuma. Svi smo otišli u krasni kurac i to vlastitim zaslugama.
U ovim trenucima kad nema struje, nema vode, nema hrane, kad je svaki dan kao posljednji, sve što ja imam je ova pisaća mašina i brdo papira. Zato ću i ostaviti neki trag iako sam izgubio nadu da će ovo iko ikada moći pročitati. Ali pisat ću, pisat ću jer me to samo spašava od ovog ludila u kojem se nalazim.
Pisat ću.
2
Gledam komad papira na kojem sam jučer otkucao prvi dio ovog (ako preživim) uskoro opširnog dnevnika. Shvatam da me je poezija uzela pod svoje, neka stupidna melanholija, neka drama koju pokušavam ispoljiti dok ostavljam pod upitnikom glavnu temu ovog teksta kojeg, vrlo je moguće, niko i neće imati priliku pročitati.
Spomenuo sam da smo opet u ratu i to ne samo mi već i cijeli svijet. Smiješno mi je napisati ovo što ću napisati, ali ne postoji logično objašnjenje situacije, te samim tim ne postoji tačno i netačno. Postoje samo lokalni nazivi, lokalna kategorizacija i lokalno shvatanje situacije, ali strah je svuda isti.
Borimo se protiv ZOMBIJA. Ljudi protiv neživih. Ako ste se nasmijali, moguće da živite u savršenom svijetu gdje je ovo sranje došlo do svog kraja ili ste naučili obuzdati ovo što nam se dešava. Danas kad se ljudi nasmiju na naziv neprijatelja cijele ljudske rase, to je isključivo gorak osmijeh jer korištenje ovog naziva govori dovoljno o našem neznanju, o nepoznavanju našeg neprijatelja i nepoznavanju efikasnog načina za uništavanje istog.
Navikli smo da termin zombi koristimo za filmska čudovišta koja nemaju um, mrvu života u sebi, samo motoričke funkcije i želju da pojedu drugog čovjeka. Sumnjam da je iko od mojih prijatelja, ali i ostalih ljudi baš bio upoznat sa činjenicom da su zombiji dio haićanske kulture i religije, jednostavno - zombi nam je zombi, čudovište sa ekrana. Toliko amerikanizirana riječ da sam i ovaj dnevnik naslovio engleskim nazivom - ANTIZOMBIE.
Sigurno vas interesuje kako je sve počelo, kako sam tu gdje jesam, ko sam i šta radim. Ne znam kako je počelo na svjetskoj razini, znam kako pričaju da je počelo u Sarajevu, ali to ću pisati nekom drugom prilikom. Moram štediti svijeću, a i da ih imam dovoljno, stomak mi pritišće sadržaj konzerve graha koju sam pojeo. Mislim da ga nisam dovoljno dobro skuhao ili je možda voda bila neprokuhana. Kako god, bacam se u krpe sa nadom da ću moći zaspati. Večeras je mirno.
Sad bih rekao ''laku noć, dnevniče i vidimo se sutra'', ali niti sam toliko mlad da me nosi euforija pisanja istog... niti znam da li ću sutra biti ovdje da ga nastavim pisati.
Spomenuo sam da smo opet u ratu i to ne samo mi već i cijeli svijet. Smiješno mi je napisati ovo što ću napisati, ali ne postoji logično objašnjenje situacije, te samim tim ne postoji tačno i netačno. Postoje samo lokalni nazivi, lokalna kategorizacija i lokalno shvatanje situacije, ali strah je svuda isti.
Borimo se protiv ZOMBIJA. Ljudi protiv neživih. Ako ste se nasmijali, moguće da živite u savršenom svijetu gdje je ovo sranje došlo do svog kraja ili ste naučili obuzdati ovo što nam se dešava. Danas kad se ljudi nasmiju na naziv neprijatelja cijele ljudske rase, to je isključivo gorak osmijeh jer korištenje ovog naziva govori dovoljno o našem neznanju, o nepoznavanju našeg neprijatelja i nepoznavanju efikasnog načina za uništavanje istog.
Navikli smo da termin zombi koristimo za filmska čudovišta koja nemaju um, mrvu života u sebi, samo motoričke funkcije i želju da pojedu drugog čovjeka. Sumnjam da je iko od mojih prijatelja, ali i ostalih ljudi baš bio upoznat sa činjenicom da su zombiji dio haićanske kulture i religije, jednostavno - zombi nam je zombi, čudovište sa ekrana. Toliko amerikanizirana riječ da sam i ovaj dnevnik naslovio engleskim nazivom - ANTIZOMBIE.
Sigurno vas interesuje kako je sve počelo, kako sam tu gdje jesam, ko sam i šta radim. Ne znam kako je počelo na svjetskoj razini, znam kako pričaju da je počelo u Sarajevu, ali to ću pisati nekom drugom prilikom. Moram štediti svijeću, a i da ih imam dovoljno, stomak mi pritišće sadržaj konzerve graha koju sam pojeo. Mislim da ga nisam dovoljno dobro skuhao ili je možda voda bila neprokuhana. Kako god, bacam se u krpe sa nadom da ću moći zaspati. Večeras je mirno.
Sad bih rekao ''laku noć, dnevniče i vidimo se sutra'', ali niti sam toliko mlad da me nosi euforija pisanja istog... niti znam da li ću sutra biti ovdje da ga nastavim pisati.
3
Danas su mi rastrgali komšinicu. Stara lujka, ta Emina. Nemam pojma koliko je godina imala, definitivno previše jer je veoma često govorila kako se sjeća i onog rata. ''Onaj rat'' je u njenoj glavi bio pojam za Drugi svjetski rat. Kada danas kažeš ''onaj rat'' najčešće misliš na rat koji se desio na ovim prostorima u prvoj polovici devedesetih. Drugog svjetskog se više niko i ne sjeća osim udžbenika koje više niko i ne koristi ni za šta drugo osim za potpalu.
Emina je sadila cvijeće ispred zgrade u kojoj smo živjeli. Bio je to jedan od načina da prekrati vrijeme. Smiješno je kako dok je sve bilo normalno svi su pričali o prekraćivanju vremena, a sada bi svi sve dali da mogu da ga produže, da prežive, da uspiju da isplivaju iz govana u kojima plivamo. Odlutao sam. Oprostite mi. Emina je, dakle, sadila i njegovala cvijeće ispred naše zgrade. Ne znam o kakvom se cvijeću radi, znam samo da je to radila svakog dana. Kada bi pao snijeg, ona bi izašla ispred haustora i unatoč upozorenjima nas nekoliko koji smo ostali da živimo tu gdje smo živjeli prije sveg ovog sranja, ona bi stajala i gledala zaleđeno tlo, mumljala sebi u bradu.
Njena smrt nastupila je jutros. Nisam bio u stanu, izašao sam u ranu zoru, kada je mraz najjači, kada steže grlo ne samo živima već i udove mrtvih koji se sporije kreću po oštroj sarajevskoj zimi. Izašao sam i krenuo u drugi dio naše ulice. Načuo sam da se nekad na broju dvadeset i osam nalazio podrum koji se koristio kao skladište za obližnji granap. Nisam imao pojma o tome, ali želio sam da provjerim da li je moguće da takvo mjesto postoji i da ga u ova tri mjeseca otkako živimo ovako kako živimo niko nije uspio opljačkati i pokupiti sve vrijedno. Ovu riječ ''vrijedno'' možete čitati i kao ''jestivo''.
Emina je, kao i obično izašla vani, obučena samo u svoj crveni frotirni ogrtač sa Bog zna koliko slojeva džempera ispod ogrtača - tako je uspjevala zadržati tjelesnu toplotu. Ne znam šta joj je bilo ovo jutro, jednostavno se nije zadržala ispred haustora, već je krenula i preskočila sitni lanac koji je dijelio asfalt od zelene, sada snijegom pokrivene površine. Ostatak priče mi je ispričala Ivana, djevojčica od nekih osam godina starosti koja je bila vidno istraumirana onim što je vidjela. Pisat ću o Ivani, ali sada želim ispričati Emininu priču.
Emina je prekoračila preko lanca, ali je, po Ivaninim riječima, nogom nagazila na tanak led i snažno i nezgodno pala na pod, u letu je sjela na svoj lijevu nogu koja se prelomila u obliku slova L i pukla ispod koljena. Mlaz krvi šiknuo je iz otvorene rane, a krajevi kostiju proparali su meso i kožu i izvirili u hladno sarajevsko jutro. Emina je samo jauknula, starica nije imala snage vrisnuti. Ipak, sam jauk bio je sasvim dovoljan da privuče pažnju jednog od monstruma koji su nekako završili iza jednog i jedinog grma koji se nalazio u Emininoj bašti. Jednog jedinog grma koji je Emina održavala i koji je, iako bez lišća, bio dovoljno gust da ne vidiš od šiblja objekte iza njega. Zombi se polagano digao na noge i neumoljivo sporo krenuo prema starici.
Dok se sve to dešavalo, Ivana je panično pozvala mamu na prozor. Žena se uspaničila što je sasvim normalno, jednostavno se niko nije navikao na prizore koji su nam se do prije nekog vremena gadili samo sa platna, televizora ili korica nekog stripa.
Dok su uspjeli organizovati ekipu za spas starice (Ivanina mama je bila prestrašena da izađe sama, a mogla je to uraditi bez ikakvih problema), za Eminu je već bilo kasno. Zombi se obrušio na staricu i jednim ugrizom otkinuo pola naboranog obraza. Eminina proteza rasula se po ulici, zombi je nastavio žvakati svoj doručak. Emina nije pustila ni jauka. Jeste od pada, ali nije od ugriza.
Kad sam se vratio kući, nekad oko tri sata poslijepodne, prvo što sam primjetio je ogromna crvena mrlja koja se prijeteći pozicionirala i ispred mojih očiju i u mom mozgu. Uletio sam u haustor gdje su me komšije izvjestile o tragediji koja se desila. Šutio sam. Šutili su i oni.
Emina nije imala nikoga. Sin joj je bio u Njemačkoj od onog rata. Mislim na rat devedesetih. Ko zna je li sad živ.
Komšije su spalile Eminin leš i zombija na Crnoj tačci. Crna tačka je bilo mjesto iza zgrade gdje smo palili umrle. Pokapanje istih bilo je nemoguće, ali i rizično. Mogli su se vratiti. Bože dragi, šta ja pišem... mrtvi su se mogli vratiti. Kao da je ovo scenario za loš film.
Ja nisam pronašao svoje skladište na drugoj strani ulice.
Dogovorili smo da ćemo sutra ući u Eminin stan i uzeti sve što bi nam moglo koristiti te pravedno raspodjeliti između stanara. Volio bih proučiti Fatihu Emini. Ali ne znam. Jebi ga. Nadam se da je na boljem mjestu.
4
U Emininom stanu nismo našli puno toga što bi nam moglo koristiti. Bilo je nešto konzervirane hrane koju smo podijelili međusobno, a dvije čokolade koje su bile bukvalno zaštekane (od koga ih je čuvala, najvjerovatnije od sebe same) između dvije ladice dali smo djeci. Sumnjam da su odavno imali priliku probati išta slatko.
Jedno od djece iz našeg haustora je bila i Ivana koju sam ranije spomenuo. Ona je vidjela Emininu smrt i pokušala alarmirati svoju mamu i komšije da je spase, ali bezuspješno.
Mislim da je imala osam godina. Divno dijete, tako pametno, tako iskreno. Znam, moguće da pomislite da su sva djeca u njenoj dobi više ili manje pametna i iskrena, ali Ivana je bila posebna. Imala je crne prodorne oči kojima te zakuca dok razgovaraš sa njom. Ona nikad nije pomjerala glavu lijevo i desno, samo te pratila očima. To je nekome ko nije naviknut na takvu vrstu komunikacije bilo poprilično sablasno, ali ubrzo shvatiš da je dijete veoma radoznalo i da upija svaku informaciju koja se rasprostre pred njim.
Ivana živi sa mamom koja se prije ovog debakla čovječanstva bavila televizijskom montažom. Radila je na Federalnoj Televiziji, bila je jedna od rijetkih žena koje su se bavile tim poslom ne samo u toj medijskoj kući, već u cijeloj Bosni i Hercegovini. I bila je veoma dobra u tome. Bez obzira što je radila na televiziji, znala je kako se radi posao. Sigurno ste čuli da montažeri moraju znati kada da urade rez. Ona ga je znala. Imala je i tu režisersku žicu u sebi.
Ivanin otac je bio kamerman na državnoj televiziji, BHT-u. Koliko je meni poznato, njih dvoje su se upoznali kada je nakratko Ivanina mama radila za BHT. Brza ljubav, brz brak, brzo sklepano predivno dijete. Prije osam godina.
Kada je počela ova apokalipsa, Ivanin otac je zgrabio kameru i reportera i zafurao se u grad kako bi snimio što više i što ekskluzivnije. Bio je malo na svoju ruku i ovo govorim iz perspektive njegovog komšije. Znam kako se ponašao za vrijeme sastanaka kućnog savjeta, bilo je ili po njegovom ili nikako. Vjerujem da je na taj način se odnosio i prema poslu. Iako su ga
molili da ne ide snimati jer je opsadno stanje i da nema potrebe da se rizikuje do te mjere da se ide u apsolutno infestirana područja, čovjek nije slušao.
Ubijen je u prolazu kod pijace "Sirano". Sa Ferhadije je krenuo u prolaz prema pijaci kako bi možda na štandovima pronašao nešto vrijedno što bi se dalo snimiti (a možda i uzeti i pokloniti supruzi i kćerci - pijaca je bila napuštena) i završio je okružen sa sedam hodajućih leševa, tri sa strane Ferhadije, tri sa Sirana. pokušao se izboriti i pobjeći, ali je zapeo i gomila smrdljivog mesa ga je poklopila. Izjeli su ga u roku dvije minute. Dok su mrtvi bili zabavljeni kasapljenjem živog, reporter sa početka priče koji je sve vrijeme sjedio u kombiju parkiranom na trotoaru kraj Vječne Vatre koja nije gorila već tri mjeseca izašao je da vidi šta se dešava. Inače nije imao muda da izađe i prati svog kamermana u opasnom poslu, ali je skupio dovoljno testisa da se zaleti prema prolazu i pokupi sa ruba istog razbijenu kameru koju je čvrsto držala otkinuta ruka Ivanovog oca. Kamera je bila neupotrebljiva, ali je traka bila netaknuta.
Televizija je još uvijek tada emitovala vijesti. U večernjem terminu uz opasku da snimka nije za mlađe gledaoce prikazali su kasapljenje Ivaninog oca.
Ivanina mama je plakala. Ivana je šutila.
Svijeće su se palile u stanu jer mu na grob nisu mogle otići.
Jedno od djece iz našeg haustora je bila i Ivana koju sam ranije spomenuo. Ona je vidjela Emininu smrt i pokušala alarmirati svoju mamu i komšije da je spase, ali bezuspješno.
Mislim da je imala osam godina. Divno dijete, tako pametno, tako iskreno. Znam, moguće da pomislite da su sva djeca u njenoj dobi više ili manje pametna i iskrena, ali Ivana je bila posebna. Imala je crne prodorne oči kojima te zakuca dok razgovaraš sa njom. Ona nikad nije pomjerala glavu lijevo i desno, samo te pratila očima. To je nekome ko nije naviknut na takvu vrstu komunikacije bilo poprilično sablasno, ali ubrzo shvatiš da je dijete veoma radoznalo i da upija svaku informaciju koja se rasprostre pred njim.
Ivana živi sa mamom koja se prije ovog debakla čovječanstva bavila televizijskom montažom. Radila je na Federalnoj Televiziji, bila je jedna od rijetkih žena koje su se bavile tim poslom ne samo u toj medijskoj kući, već u cijeloj Bosni i Hercegovini. I bila je veoma dobra u tome. Bez obzira što je radila na televiziji, znala je kako se radi posao. Sigurno ste čuli da montažeri moraju znati kada da urade rez. Ona ga je znala. Imala je i tu režisersku žicu u sebi.
Ivanin otac je bio kamerman na državnoj televiziji, BHT-u. Koliko je meni poznato, njih dvoje su se upoznali kada je nakratko Ivanina mama radila za BHT. Brza ljubav, brz brak, brzo sklepano predivno dijete. Prije osam godina.
Kada je počela ova apokalipsa, Ivanin otac je zgrabio kameru i reportera i zafurao se u grad kako bi snimio što više i što ekskluzivnije. Bio je malo na svoju ruku i ovo govorim iz perspektive njegovog komšije. Znam kako se ponašao za vrijeme sastanaka kućnog savjeta, bilo je ili po njegovom ili nikako. Vjerujem da je na taj način se odnosio i prema poslu. Iako su ga
molili da ne ide snimati jer je opsadno stanje i da nema potrebe da se rizikuje do te mjere da se ide u apsolutno infestirana područja, čovjek nije slušao.
Ubijen je u prolazu kod pijace "Sirano". Sa Ferhadije je krenuo u prolaz prema pijaci kako bi možda na štandovima pronašao nešto vrijedno što bi se dalo snimiti (a možda i uzeti i pokloniti supruzi i kćerci - pijaca je bila napuštena) i završio je okružen sa sedam hodajućih leševa, tri sa strane Ferhadije, tri sa Sirana. pokušao se izboriti i pobjeći, ali je zapeo i gomila smrdljivog mesa ga je poklopila. Izjeli su ga u roku dvije minute. Dok su mrtvi bili zabavljeni kasapljenjem živog, reporter sa početka priče koji je sve vrijeme sjedio u kombiju parkiranom na trotoaru kraj Vječne Vatre koja nije gorila već tri mjeseca izašao je da vidi šta se dešava. Inače nije imao muda da izađe i prati svog kamermana u opasnom poslu, ali je skupio dovoljno testisa da se zaleti prema prolazu i pokupi sa ruba istog razbijenu kameru koju je čvrsto držala otkinuta ruka Ivanovog oca. Kamera je bila neupotrebljiva, ali je traka bila netaknuta.
Televizija je još uvijek tada emitovala vijesti. U večernjem terminu uz opasku da snimka nije za mlađe gledaoce prikazali su kasapljenje Ivaninog oca.
Ivanina mama je plakala. Ivana je šutila.
Svijeće su se palile u stanu jer mu na grob nisu mogle otići.
5
Bio sam danas u posjeti dvadeset i osmici. Tačnije rečeno, podrumu u haustoru dvadeset i osam. Mislim da sam to već ranije spominjao, e ovaj put sam zaista namjerio da otkrijem gdje se i da li se zaista nalazi taj podrum. U svakom slučaju, jutro je zaista bilo ledeno. Snijeg se otopio, još se malo njega naziralo po krovovima u hladu i okolnim planinama, ali većinom se otopio, dani su postali duži, ali jutra su i dalje bila ledena.
Procijedio sam jutros sinoćnju kafu i napravio malu šolju iste, ali me stomak toliko zabolio da sam zaglavio na toalet šolji najmanje pola sata. Mislim da to trebam prestati raditi, to cijeđenje kafe. Ipak, teško je kad se navikneš da dan počneš sa jakom crnom i kad se tijelo navikne do te mjere da ne možeš normalno funkcionisati bez kafe.
Nakon što sam došao sebi, ispraznio sam svoj plavi ruksak, nabacio ga na leđa, obukao farmerke i zelenu vijetnamku koja mi najmanje dva broja manja od mene, pa imam probleme sa zakopčavanjem i izašao na ulicu. Provjerio sam džepove da provjerim da li mi je oružje tu. Mali čekić, kuhinjski - za tucanje šnicli. Nisam želio da pravim nikakvu preveliku buku u slučaju da sretnem nepoželjne raspadnute prolaznike, a sa čekićem sam se sam sebi dokazao kao veoma efikasan. Ionako je glavni plan da izbjegavam glavnu ulicu i da se šunjam uz rub zgrada kako bi u slučaju nekog problema mogao pobjeći u najbliži ulaz. Ionako većina haustora ima čuvare koji bdiju nad ulazom zbog pljačkaša koji su vidjeli priliku otkako je bezakonje uzelo maha.
Nije mi trebalo puno da stignem do haustora sa rednim brojem dvadeset i osam. Nisam nikoga vidio na ulici, što mi je bilo još draže. U haustor sam ušao bez ikakvih problema. U poptunosti je napušten, barem je to moje mišljenje. Na ulazu nema nikoga, stakla su porazbijana, dosta kućnih vrata stanova je širom otvoreno. Čak sam zavirio u dva-tri stana tražeći nešto zanimljivo. Hrane nigdje. U jednom sam u spavaćoj sobi pronašao poluraspadnuti leš starije gospođe koja mi nije izgledala ubijena. Nije imala tragove ugriza na sebi. Vjerovatno prirodna smrt, ali radnici Pokopa ili nekog sličnog društva nisu došli po svoje. Ostavio sam leš da se nastavi raspadati u miru. Sumnjam da će iko biti privučen mirisom koji se iz istog širio. Čak i psi i nemrtvi imaju nos.
U drugom sam stanu pronašao četrnaest izdanja Tex Willera, western stripa koji onako nikad prije nisam previše gotivio, ali sam mi se učinio kao zanimljivo štivo. Taman da nešto radim na stražarskoj smjeni.
Kad sam sišao u podrum, dočekalo me razočarenje koje se pomiješalo sa oprezom - dvoje drvenih vrata je i dalje bilo zaključano, ali jedna metalna na kojima je stajalo ime firme čije je skladište bilo, bila su obijena. Katanac je ležao na podu, a oko njega lanac se uvio u obliku srca. Nasmiješio sam se.
S oprezom uđoh unutra, mrkli mrak svuda. Nije da baš nema razloga za oprez. Kad sam uspio osvijetliti prostoriju upaljačem, shvatio sam da je većina hrane odnešena - ostala su sredstva za čišćenje, smotuljci najlonskih kesa za smeće, nekolicina paketa ženskih uložaka i štapići ua uši. Razočarano sam htio napustiti tamni podrum, kad mi, ni sam ne znam kako, pogled pade na malu zelenu kartonsku kutiju u ćošku. Približio sam se i ugledao SEDAM tetrapaka jeftinog voćnog soka marke Nectar koji koliko god da je bio jeftin, u ovim uslovima je predstavljao pravo blago. Obradovao sam se ko budala. Voćni Miks. Nevjerovatno. Osmijeh se razvukao po licu, potrpao sam sokove u ruksak i za svaki slučaj pokupio nekoliko pakovanja ženskih uložaka (može nekome zatrebati) i štapića za uši.
Evo me, pijem sok i to čak drugu čašu i da nije ove svijeće koja počinje smrditi i ove pisaće mašine, pomislio bih da je sve sasvim normalno. Ali svijeća tako loše smrdi...
Procijedio sam jutros sinoćnju kafu i napravio malu šolju iste, ali me stomak toliko zabolio da sam zaglavio na toalet šolji najmanje pola sata. Mislim da to trebam prestati raditi, to cijeđenje kafe. Ipak, teško je kad se navikneš da dan počneš sa jakom crnom i kad se tijelo navikne do te mjere da ne možeš normalno funkcionisati bez kafe.
Nakon što sam došao sebi, ispraznio sam svoj plavi ruksak, nabacio ga na leđa, obukao farmerke i zelenu vijetnamku koja mi najmanje dva broja manja od mene, pa imam probleme sa zakopčavanjem i izašao na ulicu. Provjerio sam džepove da provjerim da li mi je oružje tu. Mali čekić, kuhinjski - za tucanje šnicli. Nisam želio da pravim nikakvu preveliku buku u slučaju da sretnem nepoželjne raspadnute prolaznike, a sa čekićem sam se sam sebi dokazao kao veoma efikasan. Ionako je glavni plan da izbjegavam glavnu ulicu i da se šunjam uz rub zgrada kako bi u slučaju nekog problema mogao pobjeći u najbliži ulaz. Ionako većina haustora ima čuvare koji bdiju nad ulazom zbog pljačkaša koji su vidjeli priliku otkako je bezakonje uzelo maha.
Nije mi trebalo puno da stignem do haustora sa rednim brojem dvadeset i osam. Nisam nikoga vidio na ulici, što mi je bilo još draže. U haustor sam ušao bez ikakvih problema. U poptunosti je napušten, barem je to moje mišljenje. Na ulazu nema nikoga, stakla su porazbijana, dosta kućnih vrata stanova je širom otvoreno. Čak sam zavirio u dva-tri stana tražeći nešto zanimljivo. Hrane nigdje. U jednom sam u spavaćoj sobi pronašao poluraspadnuti leš starije gospođe koja mi nije izgledala ubijena. Nije imala tragove ugriza na sebi. Vjerovatno prirodna smrt, ali radnici Pokopa ili nekog sličnog društva nisu došli po svoje. Ostavio sam leš da se nastavi raspadati u miru. Sumnjam da će iko biti privučen mirisom koji se iz istog širio. Čak i psi i nemrtvi imaju nos.
U drugom sam stanu pronašao četrnaest izdanja Tex Willera, western stripa koji onako nikad prije nisam previše gotivio, ali sam mi se učinio kao zanimljivo štivo. Taman da nešto radim na stražarskoj smjeni.
Kad sam sišao u podrum, dočekalo me razočarenje koje se pomiješalo sa oprezom - dvoje drvenih vrata je i dalje bilo zaključano, ali jedna metalna na kojima je stajalo ime firme čije je skladište bilo, bila su obijena. Katanac je ležao na podu, a oko njega lanac se uvio u obliku srca. Nasmiješio sam se.
S oprezom uđoh unutra, mrkli mrak svuda. Nije da baš nema razloga za oprez. Kad sam uspio osvijetliti prostoriju upaljačem, shvatio sam da je većina hrane odnešena - ostala su sredstva za čišćenje, smotuljci najlonskih kesa za smeće, nekolicina paketa ženskih uložaka i štapići ua uši. Razočarano sam htio napustiti tamni podrum, kad mi, ni sam ne znam kako, pogled pade na malu zelenu kartonsku kutiju u ćošku. Približio sam se i ugledao SEDAM tetrapaka jeftinog voćnog soka marke Nectar koji koliko god da je bio jeftin, u ovim uslovima je predstavljao pravo blago. Obradovao sam se ko budala. Voćni Miks. Nevjerovatno. Osmijeh se razvukao po licu, potrpao sam sokove u ruksak i za svaki slučaj pokupio nekoliko pakovanja ženskih uložaka (može nekome zatrebati) i štapića za uši.
Evo me, pijem sok i to čak drugu čašu i da nije ove svijeće koja počinje smrditi i ove pisaće mašine, pomislio bih da je sve sasvim normalno. Ali svijeća tako loše smrdi...
Subscribe to:
Posts (Atom)